Kad je riječ o ravnopravnosti spolova danas, smatram da je daleko ispod razine na kojoj bi trebala biti i da bismo kao društvo mogli i trebali bolje i više. Prigodno, uz obilježavanje Međunarodnog dana žena o temi kako osnaživanjem žena možemo promijeniti svijet razgovarala sam s novinarkom Ljubicom Vuko iz Jutarnjeg lista.
Postignuti su određeni napreci, međutim žene u Europskoj uniji i dalje po satu zarađuju u prosjeku 16% manje od muškaraca te imaju 30,1 % niže mirovine od muškaraca. Zamislite samo kako se osjeća žena koja cijeli život radi i doprinosi pa ju onda dočeka starost u kojoj dobiva 300 kn manje mirovine samo zato što je – žena. Nažalost, iako se mnogima na prvi pogled može učiniti da je danas, u modernim vremenima, ravnopravnost spolova zajamčena te da su razlike neznatne, mi zapravo vidimo da na tržištu rada, u politici i u obitelji i dalje postoji duboko ugrađena strukturna neravnopravnost.
Ravnopravnost spolova nije samo žensko pitanje, to je civilizacijsko pitanje koje se tiče svih pripadnika društva – i žena i muškaraca i mladih i starih i manjine i većine. To je pitanje demokratičnosti, pravednosti i stupnja razvoja nekog društva. Iako, kako smo mogli vidjeti i na primjeru koronakrize, čak i u onim društvima koja smatramo razvijenijima od drugih, žene su bile te koje su prve osjetile posljedice promjena uzrokovanih pandemijom. Prve su ostajale bez posla, zbog uvedenih lockdowna postale su izloženije obiteljskom nasilju, a mnogima od njih bilo je ugroženo i seksualno i reproduktivno zdravlje. Tako da kad govorimo o ravnopravnosti danas, rekla bih, puno smo postigle, ali nije dovoljno. Nažalost, ne postoji svijest o važnosti realizacije svih ženinih potencijala i sposobnosti kako bi pridonijele političkom, socijalnom i kulturnom razvoju društva. A rekla je jednom jedna mudra žena – „Žena je puni krug. Ima moć stvaranja, odgajanja i promjena!“ Čini mi se da ponekad ni same žene nisu svjesne vlastitih potencijala, snage i bezvremenskih znanja o životu.
Naravno da pozdravljam novu Strategiju EU-a o ravnopravnosti, to je odličan dokument kojemu je cilj ubrzati i unaprijediti postojeće borbe po pitanju ravnopravnosti spolova. Osim toga podiže svijest o nepravdi s kojom se žene svakodnevno suočavaju. Ali, nemojmo zaboraviti da nam je ravnopravnost zajamčena zakonom. Međutim, problem je i dalje u (ne)jednakom postupanju u praksi, u tome što rodna osviještenost nije integrirana u sve politike i strukture društva. Pa sjetimo se samo Istanbulske konvencije koju je, u trenutku kada ju je trebalo ratificirati, počeo osporavati čitav niz političara. Dakle, najlakše je nešto potpisati, ali padamo na testu kada dođe vrijeme da to počnemo sprovoditi u djela.
Kad su izbori, na primjer, strankama je lakše platiti kaznu, nego imati zakonom određen broj žena na listama. A i kada su žene na listama, to su često ne ulazna mjesta. Žene i dalje puno više obavljaju kućanske poslove, imaju manje plaće na istim pozicijama, češće su žrtve obiteljskog nasilja, teže dospijevaju do najviših pozicija, na čelu mainstream medija je 76% muškaraca, od ukupnog broja parlamentaraca u svijetu 75% čine muškarci, od 152 zemlje tek 10 ima predsjednicu…Da skratim, pitam se je li ravnopravnost spolova ikada bila prioritet jer danas sigurno nije.
I sama sam u svom profesionalnom radu, posebice parlamentarnom, osjetila nepravdu. Započet ću s banalnim primjerom. Jedna mlada kolegica pojavila se u Saboru u trapericama, košulji i sakou. Po meni vrlo pristojno obučena, neopterećeno i u skladu sa svojom dobi. Od strane nekih medija i samoprozvanih modnih gurua, bila je napadnuta zbog nepoštivanja Sabora, neukusa i nepristojnosti. U isto vrijeme muške su kolege u puno većem broju dolazili u Sabor u tim istim trapericama, tenisicama i zgužvanim košuljama, ali nikome nije padalo na pamet da ih zbog toga proziva. A sada nešto puno važnije od toga. U osmom sazivu Sabora od 5 potpredsjednika Sabora samo su dvije bile žene. Od 29 predsjednika radnih tijela (odbora) 6 su bile žene. U devetom sazivu Sabora od 5 potpredsjednika samo je jedna bila žena, a od 29 predsjednika saborskih odbora samo 10 su bile žene. Od tog broja samo je jedna bila iz SDP-a. Što mislite, jesmo li se mi žene imale razloga osjećati zakinuto? Pri čemu su za „muški klub“ obično rezervirani odbori za gospodarstvo, zakonodavstvo, obranu, nacionalnu sigurnost, vanjsku politiku, europske poslove, financije i državni proračun… Nas žene se, naravno, uporno gura u određene teme kao što su ravnopravnost spolova, socijala, zdravstvo, odgoj i obrazovanje, kultura, znanost…Time vidimo ne samo gdje naši muški kolege vide nas žene, nego i kako gledaju na važnost spomenutih odbora. Znate ono – ili smo premlade ili smo prestare ili smo neobrazovane ili preobrazovane ili smo predobro obučene ili nemamo ukusa ili smo prelijepe ili smo ružne… Je li mi zato draži svaki moj uspjeh? Jest. Ali, i dalje do njega moram prijeći duži i teži put nego neki moj kolege.
Osobno jasno u javnom prostoru komuniciram koliko je tema ravnopravnosti spolova važna, jasno podržavam udruge, grupacije, tijela koja se bave tim pitanjem, a i sama sam bila članica nekoliko tijela koja se bave ravnopravnošću spolova. Pomažem i tako što se i sama zalažem za provođenje rodnih politika i time što u politiku u Hrvatskoj, ali i u Europskom parlamentu, donosim svoju, žensku perspektivu. Ali, i svojim primjerom da ne odustanem ni kada se to od mene „očekuje“, ni kada se čini da nemam izlaza ni kada me (s)ruše. Uvijek ustanem, udahnem duboko i idem dalje. Ženska snaga je neuništiva i osnaživanjem žena zaista možemo promijeniti svijet. A danas, nažalost, bolje nego ikad vidimo da mu je promjena nužna sad i odmah!
Klub zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata u Europskom parlamentu