Euro, eurozona, Schengen, neke su od tema o kojima sam, kao zastupnica u Europskom parlamentu i članica Kluba zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata u Europskom parlamentu razgovarala sam s novinarom Darkom Jerkovićem za Glas Slavonije.
Ulaskom u eurozonu i Schengen bit će ostvareni strateški ciljevi koje možemo definirati kao dublju integraciju u euroatlantske asocijacije. Ali, nažalost, njima zadovoljavamo samo formu, privodimo kraju još jednu formalnost bez puno sadržaja. Mi jesmo članica EU-a, uskoro ćemo biti to u svoj punini, ali Hrvatska tek treba ostvariti svoju povijesnu misiju: kako učiniti ovu zemlju prosperitetnom nacijom koja se temelji na solidarnosti i u kojoj svi njezini građani imaju jednake pretpostavke za samoostvarenjem i za napredak. U tom smislu nipošto ne možemo govoriti da smo realizirali sve prioritete jer smo stvorili društvo nejednakih.
Država su – ljudi
Ne promijenimo li političku paradigmu, ne postanemo li uistinu socijalna država, što je, uostalom, zadano i Ustavom, okvir će građanima malo značiti. Imamo sve preduvjete da i građani osjete blagodati europske zajednice, za čijim prosjekom opasno kaskamo. Uništena je poljoprivreda, uništene su institucije – koje služe uglavnom moćnima – uništava se zdravstvo, koje je nekada bilo uzor mnogim europskim državama. Sudstvo treba mijenjati iz temelja… Mogla bih tako unedogled. Nažalost, vlast se zadovoljava samo okvirom, što je nedovoljno za istinski demokratsku, neovisnu i slobodnu državu. Iz koje se u 30 godina iselilo gotovo milijun ljudi; a država su – ljudi.
Što znači biti u monetarnoj uniji?
Humanisti odavno sanjaju svijet bez granica. Europa je na demokratski način, voljom velikog dijela njezinih građana, počela ukidati granice. To nije samo tehnički čin, već suštinski, humanistički. Ostvaruje se san onih koji su sanjali ne ovakvu, nego, ipak, mnogo mirniju i mnogo povezaniju Europu. Europu koja će zajedničkim snagama znati odgovoriti na bremenite probleme. Jer odavno je čitav svijet globalno selo, a EU je jedan manji, ali itekako važan dio tog globalnog sela. Slobodno kretanje ljudi i roba, mogućnost studiranja ili liječenja u bilo kojoj od članica EU-a, nesmetan prelazak granica, sve veća povezanost ljudi različitih kultura, povezivanje znanosti, odnosno, znanstvenika od neprocjenjive je važnosti. Kao članica EU-a trebamo postati doista strateški partner drugima državama.
Zato moramo imati zajedničke odgovore na neka ključna, strateška pitanja. EU treba imati svoju politiku i u odnosu prema krizama poput pandemija, ali i u situacijama kada je ugrožena njegova sigurnost. Tu ne smijemo slijepo slijediti nametnuta, i k tomu – osvjedočili smo se – ponekad nedovoljno isplanirana rješenja. I kada je riječ o pandemijama, i kada je riječ o sigurnosti, i kada je riječ o ulozi NATO-a u Europi i izvan Europe. Naravno, ulaskom u političke i vojne asocijacije gubi se dio suverenosti, ali se dobiva veća sigurnost, i ona obrambena, ali i ona ekonomska. Kao dio eurozone, i Schengena, lakše ćemo prebroditi svaku krizu. Bili bismo doista u velikim problemima da u vrijeme agresije Rusije na Ukrajinu nismo u NATO savezu. On nije svemoguć, ali je veliki štit od suludih avantura onih koji otvorena pitanja nastoje rješavati isključivo oružjem i diktatom. Uostalom, osjetili smo to na svojoj koži devedesetih, od čijih se rana još danas oporavljamo. Ali ne samo zbog zla koje nam je nanio agresor, već i zbog zla koje su nam nanijeli oni koji su rat iskoristili za pljačku i profiterstvo.
Državi bolji rejting, građanima lošiji standard
Ponavljam, država postoji zbog građana, a ne građani zbog države. Od toga treba polaziti kada se govori o reformama, o planovima za budućnost, o kreditnom rejtingu države, o većoj konkurentnosti, o investicijama, ili o novcu koji Hrvatska dobiva kao članica EU-a, iz njezinih fondova. Razgovaram ovih dana s građanima i u Rijeci i u Zagrebu, susrećem se i sa Slavoncima, ljudima iz Dalmacije, Zagorja, Međimurja. I svaki razgovor završava sugestivnim, znakovitim pitanjem: “Naslušali smo se mi u našim životima bezbrojnih obećanja, ali ona se ne ostvaruju. Živimo sve lošije. Recite nam kada će biti bolje nama?!” Mi živimo taj paradoks, državi je dodijeljen bolji kreditni rejting, poželjniji smo za ulaganja, ali standard građana je istovremeno sve lošiji. Sve se teže živi, najbolji su u potrazi za boljim životom otišli van, a mnogi to planiraju napraviti. Obećanjima o boljem sutra – a ono nikako da svane – ne mogu se platiti računi za struju, plin, komunalije, školovanje djece, odjeća, obuća. Da i ne govorim o odlascima u kazalište, kino, na koncerte ili kupnji knjiga. Bila bih sretnija da smo u ovoj prelijepoj zemlji stvorili toliko da nam pomoć ne treba. Dakle, i ja se pitam što će to konkretno bolji kreditni rejting, pa i pomoć od 700 milijuna eura, značiti za građane koji životare s mirovinama između dvije i tri tisuće kuna, za građane koji zarađuju tri, četiri tisuće kuna?!
Vlastita moneta ne jamči monetarnu suverenost
Euroskeptici su trebali prije svega dići glas protiv rasprodaje Hrvatske, protiv lopovluka, protiv uništavanja proizvodnje, protiv politike koja se borila i izborila za šačicu bogatih, nešto malo srednje klase i većine onih koji jedva spajaju kraj s krajem. U krajnjem slučaju, većini građana je svejedno čime će plaćati račune, ako tog novca kojim će plaćati imaju dovoljno. Imati vlastitu monetu ne znači imati i monetarnu suverenost. Preduvjet bilo kakvoj suverenosti je prije svega jako gospodarstvo, to se može naučiti i u srednjoj školi. Visoko smo euroizirana država i prelazak na euro ne bi trebao biti nikakav bauk, a najmanje treba plašiti ljude da ćemo prelaskom na euro izgubiti suverenost. Ono o čemu, pak, treba razgovarati jest je li trenutak za ulazak u eurozonu pravi ili se moglo ipak malo pričekati. Inflacija je rekordno visoka i u tim okolnostima bojim se da će s 1. siječnja svjedočiti dodatnom porastu cijena zbog zaokruživanja cijena prema gore, ne prema dolje.
Referendum o euru bio bi najpošteniji
Ono što je apsolutno problematično kada govorimo o preuzimanju eura kao nove valute je to što je Vlada svjesno izbjegla otvoriti jednu širu i prijeko potrebnu društvenu raspravu o tom procesu. Problem je što nije pokrenula informacijsku kampanju kako bi građanima iskomunicirala ciljeve i percipirane prednosti napuštanja kune u korist eura. U konačnici, iako nije obveza, zar ne bi bilo najpoštenije građane upitati na referendumu žele li ili ne žele euro? Ovako ostaje gorak okus u ustima. Naime, proizlazi da se radi o jednom elitističkom projektu koji služi vladajućima za “bildanje” vlastitih životopisa, kako bi danas-sutra ostvarili unosnu sinekuru u nekoj od europskih institucija.