Među ostalim dužnostima u Europskom parlamentu, članica sam i izaslanstva za Albaniju, državu koja je formalno započela pregovore o pristupanju Europskoj uniji u ožujku 2020. godine. Stoga sam za tportal.hr komentirala sve glasnije priče da EU odustaje od zapadnog Balkana.
Albanija od 2020. godine nije otvorila nijedno poglavlje. Albanski premijer Edi Rama prije dva tjedna, prilikom susreta s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, kritizirao je pojedine članice Unije koje zbog svojih nacionalizama, kako je rekao, sprječavaju ulazak u članstvo zemljama koje su ispunile sve tražene kriterije.
Vezano za prošlotjednu informaciju da EU ne može jamčiti buduće članstvo za šest zemalja zapadnog Balkana, ne mogu potvrditi autentičnost te informacije. Ono što, pak, nije nepoznanica činjenica je da se proces proširenja Europske unije ne odvija željenom dinamikom te da se na institucionalnoj razini i na razini javnog mijenja već duži niz godina suočavamo s efektom ‘zamora od proširenja’.
Kada se govori o javnom mnijenju u zemljama koje su skeptične oko mogućnosti bilo kakvog proširenja u dogledno vrijeme, mislim da je taj manjak potpore zapravo rezultat konvergencije nekoliko odvojenih procesa: od percepcije da Rumunjska i Bugarska nisu bile spremne za ulazak u Uniju 2007. godine pa do posljedica migrantske krize iz 2015. godine, koja nije riješena, već se ciklički nastavlja odvijati u manjem ili većem opsegu, ovisno o geografiji. Dodajmo svemu tome razorne posljedice koronakrize koja ne samo da je produbila postojeće društvene i ekonomske nejednakosti, već je stavila na kušnju europski projekt jedinstva, i tu smo gdje smo.
S druge strane imamo Europsku komisiju, koja za sebe kaže da je geopolitička i koja želi Europu i europske vrijednosti globalno pozicionirati kao svojevrsnu alternativu Americi i Kini. Ako je to uistinu tako, ako želimo kao Unija biti vjerodostojni u očima međunarodne zajednice, smatram da bismo u tom slučaju trebali nastaviti dijalog sa zemljama zapadnog Balkana, demonstrirati posvećenost europskim integracijama i tako osigurati europsku perspektivu regije.
Odluke poput one Vijeća iz 2019. o neotvaranju pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom izrazito su štetne i doprinose destabilizaciji zapadnog Balkana te slabljenju utjecaja EU-a u regiji. Ne trebamo imati nikakvih iluzija o tome da će zemlje poput Rusije ili Kine znati iskoristiti taj politički vakuum i tako ojačati svoju stratešku poziciju u regiji.
Smatram da je Hrvatskoj, kao rubnoj članici EU-a, od državnog interesa da se nastavi s procesom proširenja EU-a. Uz sigurnosni aspekt, moramo se u definiranju vanjskopolitičkih prioriteta konačno početi voditi i ekonomskim interesima. Svaka vlada od stjecanja nezavisnosti pa naovamo nije znala prepoznati važnost ekonomskih interesa i integrirati ih u vanjskopolitičko djelovanje. To je veliki krimen.
Podsjetila bih da je Hrvatska ulaskom u Europsku uniju u dobroj mjeri izgubila pristup tradicionalnim tržištima koja su obuhvaćena Srednjoeuropskim ugovorom o slobodnoj trgovini (CEFTA), čiji smo dio bili prije ulaska u Europsku uniju. Radi se o tržištima na kojima su naši proizvodi odavno prepoznati i traženi, a radi se o procesu koji se gradi generacijama. Integracijom zemalja zapadnog Balkana u Europsku uniju, osim političke, osigurali bismo tješnju ekonomsku integraciju sa zemljama regije. Politička stabilnost i ekonomski razvoj su dvije strane istog novčića, što se često zaboravlja kada govorimo o zapadnom Balkanu.